ČEHOV, Anton Pavlovič, * Taganrog 29. I. 1860, † Badenweiler 15. VII. 1904, ruski novelist i dramatičar. Djetinjstvo je njegovo bilo vrlo teško i teklo je u slabo kulturnoj, iako dosta imućnoj sredini. Klasičnu je gimnaziju svršio u Taganrogu, a liječnički fakultet u Moskvi (1885). Za vrijeme školovanja u Moskvi morao je uzdržavati brojnu porodicu. To ga je ponukalo, da se dade na književnost. Radio je za male šaljive tjednike u Moskvi i Petrogradu, kao što su Strekoza, Budiljnik, Oskolki, Zritelj, Razvlečenie i dr. Takav je rad trajao od 1880 do 1887. Što je Č. napisao u ovo vrijeme, nije imalo gotovo nikakve umjetničke vrijednosti, ali je zato potpuno svladao književnu tehniku i postao pravi majstor male pripovijetke. Tada se sprijateljio s poznatim humoristom N. A. Lejkinom, koji je na nj blagotvorno djelovao. Postepeno se Č. udaljuje od humoristike: humor se njegov pretvara u satiru, a bezbrižan smijeh zamjenjuje se tugom i zamišljenošću, katkada gorkim sarkazmom. Od veselog feljtonista pretvara se u umjetnika dubokoga sadržaja, širokoga vidokruga i oštroga pogleda. Pisac D. V. Grigorovič pomaže mu ući u najozbiljniji ruski dnevnik Novoje Vremja (A. S. Suvorina), gdje se prvi put javlja pod pravim imenom. U ozbiljnu književnost Č. je stupio zbornikom Pestryje razskazy (1886). Kad je svršio lječništvo, neko se vrijeme uz književnost bavio i njim, ali se uskoro posvetio samo književnosti. G. 1887 prelazi u mjesečnu smotru Severnyj Vestnik. Iste godine dobiva od Akademije nauka Puškinovu nagradu za zbornik V sumerkah. G. 1892 počinje njegova suradnja u najuglednijem književnom mjesečniku Russkaja Myslj. Što je više Č. upoznavao život, to se jače očitovala u njegovu stvaranju tragična nota beskrajnoga razočaranja. U traženju izlaza obraća se »tolstojevstvu«. Ovaj period (1886—92) jasno se osjeća u njegovu stvaranju: Pripadok, Skučnaja istorija, Pari, Knjaginja. Međutim Č. napušta i »tolstojevstvo«, jer je »stekao vjeru u napredak«; počeo je opet vjerovati u čovjeka, u vječne ideale: čovjek može načiniti život prekrasnim, ako se primi rada. Prvi znakovi razočaranja »tolstojevstvom« javljaju se u pripovijesti Patata N⁹ 6 (1892). Ovoj promjeni znatno je pomogao njegov put (1890) u Sibir, na otok Sahalin, gdje su se nalazili po zlu čuveni kazneni zavodi za robijaše (»katorga«). Njegova čuvena knjiga putnih utisaka (Ostrov Sahalin, 1893—95) pokazuje, da je ovaj nježni i povučeni umjetnik imao velik smisao za društvovna pitanja.

Slava se Č. širila, učvršćivalo se njegovo materijalno blagostanje; g. 1900 ruska Akademija nauka izabrala ga je svojim počasnim članom, ali se on već 1902 iz načelnih razloga odrekao toga izbora. (Izbor M. Gorkoga za akademika nije potvrdila vlada.) G. 1899—1901 izišla su njegova sabrana djela, za što je dobio za ono vrijeme vrlo veliku nagradu od 75.000 rubalja.

Stvaralački rad Č. vrlo je originalan i zanimljiv, pa je prema tome i njegovo značenje za povijest ruske književnosti, a osobito za razvitak ruskoga kazališta, veoma veliko i označuje vrlo važno i posebno doba u ruskoj umjetnosti. Č. je tipičan zastupnik i slikar ruske »besklasne inteligencije« posljednjih dvaju desetljeća 19. st. To je bilo vrijeme, kad je teška vladina reakcija u svoja nemila upravna kliješta zahvatila sav život i rad ruskoga društva. Rusku javnost zahvatilo je razočaranje; društveni život pretvorio se u ustajalu baruštinu, a ljudi — u »zemne crve«, o kojima ne će nitko nikada »ni priče kazivati, ni pjesme pjevati«, prema izrazu M. Gorkoga. I eto, Č. se latio opisivanja baš ovoga tmurnog vremena i njegovih sivih bezličnih junaka, pokazujući, da se pod ovom, prividno mirnom, društvenom površinom krije prava tragedija, koja pritište dušu i guši srce. Č. je odbacio za rusku književnost toliko značajan oblik glomaznoga romana i počeo pisati male pripovijesti, novele. Zapravo je Č. napisao već u mladosti (1884) roman Drama na ohotje. Ovaj pustolovno-kriminalni roman zauzima sasvim osamljeno mjesto u stvaranju Č. Kasnije se Č. nekoliko puta obraćao misli o romanu, ali se je svaka na kraju ipak završavala nizom samostalnih pripovijesti i novela, koje su bile bliže njegovim mislima, raspoloženjima i ciljevima. Č. je učvrstio u ruskoj književnosti novelu i postao jedan od najboljih njezinih majstora ne samo u Rusiji. U njegovoj se noveli sjedinjuje lakoća pričanja s unutarnjim dramatizmom i psihološkom dubljinom proživiljavanja, sa zanimljivošću sadržaja i skromnošću vanjskih sredstava. Njihova je suština sažeta produbljenost. U tome je novina i individualnost Č. proze. Nastavljajući Puškinovu tradiciju Č. piše jednostavno, iskreno, jasno, bez suvišnog poniranja u psihiku ili osjećaje, bez oštrih prosvjeda i vatrenih propovijedi.

Kao dramatičar Č. je ruskom kazalištu dao sasvim nov pravac, preporodivši ga odlučno i svestrano. Č. je volio i poznavao kazalište i posvećivao mu pažnju ne samo u svojim kazališnim komadima nego i u pripovijestima, feljtonima, pismima i razgovorima. Prema njegovu mišljenju rusko se kazalište posve odvojilo od svoga vremena i pretvorilo u mrtvu predaju, pa treba da bude potpuno preporođeno i na ruševinama staroga sagrađeno novo. Č. se vrlo rano latio pisanja kazališnih komada; prvi je njegov ozbiljni komad bio Ivanov (1887). Poslije toga posvetio je glavnu pažnju dramaturgiji. Od daljih komada važniji su Lješij, Čajka, Djadja Vanja, Tri sestry, Višnjevyj sad i nekoliko uzornih, veselih aktovki. Č. je stvorio poseban teatar nastrojenja. Međutim, njegovo je kazalište bez svake teatralnosti: junaci su mu obični živi ljudi bez zanosnih riječi i nastupa s osobitim učincima, ali s dubokim proživljavanjem onoga, što se događa na pozornici. Č. otkriva unutarnji dramatizam misli i osjećaja: njegovi kazališni komadi zapravo su pripovijesti u obliku razgovora. U temeljima Č. kazališta ne leži volja nego osjećaj; njemu nije toliko važna dramska radnja, koliko proživljavanje; kod njega odlučnije govori šutnja (pauza) negoli riječ; važnija mu je zajednica (ensemble), nego pojedini glumac, odlučniji redatelj od glumca. Idealno tumačenje Č. komada dao je Moskovski hudožetveni teatar.

Hrvatsko kazalište u Zagrebu s uspjehom je davalo: Medvedj (1897); Predloženie (Uprosi, 1902); Lebedinaja pjesnja (Labuđi pijev, 1902); Djadja Vanja (Ujak V., 1902); Višnjevyj sad (Trešnjik, 1916) i dr.

BIBL.: Sabrana Čehovljeva djela izišla su 1899—1901 (10 sv.); 1902 (16 sv.); 1911 (dodatak); 1918 (23 sv.); 1929 (24 sv.). Posebno su izdana njegova pisma različnim adresatima (6 sv.), njegovoj ženi O. L. Knipper-Čehovoj (3 sv.), njegovo dopisivanje s M. Gorkim, pisma njemu od njegova brata Aleksandra i dr. Od osamdesetih godina prošloga st. pa do današnjih dana zaokupljao je Č. zanimanje naših prevodilaca s ruskoga, među kojima se naročito ističu Mareković, A. Harambašić, M. Lovrenčević, S. Rakošev, I. Škorjač, A. Demerec, J. Badalić i dr. U njihovim je prijevodima objavljeno u hrvatskoj književnosti oko 150 što većih što manjih Č. radova.

LIT.: Andreevič (E. Solovjev), Knjiga o Gorkom i Č., Petrograd 1900; K. I. Čukovskij, Ot Č. do naših dnej, 1908; Zbornik članaka i uspomena nekolicine autora »O. Č.«, Moskva 1910; J. Aleksandrovič, Č. i ego vremja, Moskva 1911; M. Kurdjumov, Serdce smjatannoe, Pariz 1934; Zbornik Č. i naš kraj, Rostov na Donu 1935.

O Č. su kod nas pisali: V. C. Albertinov (Prosvjeta, 1904); J. Pasarić (Vijenac, 1899); J. Badalić, Cehovska drama, predgovor njegovu prijevodu Ujaka Vanje, Zagreb 1922; N. Fedorov, Pjesnik sutona (Obzor, 15. VII. 1924); Isti, Čehovljev teatar (Hrv. Revija, 1929); Isti, Č. i revolucija (Nova Evropa, 1935).N. F.