A - Elektrika (Svezak I - Svezak V)
A  B  C  Č  Ć  D    Đ  E 
Prelistajte enciklopediju
Natuknica: Čech
Svezak: 4
Stranica: 213
Vidi na enciklopedija.hr:
Čech, Svatopluk

ČECH, 1. Edmund, * Stračov (Češka) 1893, češki matematičar. Polazio je češko sveučilište u Pragu 1912—15 i 1918—19, gdje je položio i doktorat 1920 i postao privatni docent 1922. Od 1923 profesor je matematike na sveučilištu u Brnu. Radi poglavito na području diferencijalne geometrije, i to specijalno projektivne, o kojoj je izdao 1926knjigu Projektivni diferenciální geometrie. U zajednici s talijanskim matematičarom G. Fubinijem izdao je 1927 djelo Geometria proiettiva differenziale, a 1931 Introduction à la géométrie projective des surfaces. Ta djela znače ujedno početak sustavnog i potanjeg obrađivanja projektivne diferencijalne geometrije.R. C.

2. Leander, * 27. II. 1854, † 27. VII. 1911, češki književni kritičar i srednjoškolski profesor. Među njegovim radovima ističe se programatska studija O úkolu krásné literatury české na Moravě (1885) i estopsihološkom metodom (→ Hennequin Émile) pisana kritička studija Karolina Světlâ (1891). Najbistriji i najučeniji član t. zv. moravske kritike.

3. Svatopluk, * Ostředek kod Benešova 21. II. 1846, † Prag 23. II. 1908, češki književnik. Sin je gospodarskog činovnika; učio je pravo u Pragu. Bio je odvjetnički vježbenik, ali je 1878 napustio pravničko zanimanje i posvetio se književnosti. G. 1870 i 1871 bio je urednik »Světozora«, od 1873—76 suurednik novog »Lumira«, a od 1879—99 zajedno sa S. Hellerom urednik književnog mjesečnika »Květy«. Putovao je mnogo po domovini i po Evropi. Njegova je smrt oplakana kao narodna žalost.

Č. je mnogostran i plodan književnik: pjevao je lirske i epske pjesme, pisao pripovijetke, romane, putopise, feljtone i prikaze. Njegov se velik glas zasniva na pjesništvu. On je pjesnik čeških narodnih ideala sedamdesetih i osamdesetih godina 19. st.: narodna čežnja za slobodom, žarko slavensko osjećanje, borba za građanska prava i humanitet našli su u njemu svoga pjesnika. Gradivo crpe iz češke i svjetske prošlosti te suvremenog života, a oko njega niže svoje misli i čuvstva o slobodi, čovječnosti, pravdi, ljubavi i harmoniji. Češki pjesnički jezik obogaćuje izražajem i točnošću stiha te pravilnošću ritma. Nije ipak dovoljno siguran u kompoziciji i psihologiji kod epskih pjesama. U lirskom pjesništvu Č. pjeva o ljubavi prema narodu i zemlji, o potrebi narodne sloge i smisla za napredak, o različitim političkim i društvenim pitanjima (Ve stínu lípy, 1879; Jitřni písně, 1887; Nové písně, 1888). Kao narodni mudrac i prorok u najslavnijoj svojoj zbirci, Písně otroka (Pjesme roba, 1895), govori svojem narodu, da je ropstvo mučno i sramotno, da je sloboda divna i da će ona doći, jer će među narodima zavladati bratstvo. Ali najradije je Č. progovarao narodu u obliku epskih spjevova. Upućivao je na primjer narodne sloge i čovječnosti u rapsodičkoj kompoziciji iz husitskih vremena Žižka (1879) i na mučno stanje pokorenog naroda poslije bitke na Bijeloj Gori u opširnom epu Václav z Michalovic (1880). Protiv ruskog imperijalističkog slavenofilstva postavlja Slavenstvu u pjesmi Slavie (1882) zadatak, da se međusobno poštuje, pomaže i zasniva odnose na ljubavi i bratskoj jednakosti. Prigovara domaćemu plemstvu i veleobrtu nenarodnost (Zpěvnik Jana Buriana, 1887; Lešetinský kovář, 1883), istupa protiv materijalizma (Adamité, 1873) i nasilne socijalne revolucije (Evropa, 1878). Tuguje polazeći u polapskoslavensku prošlost (Dagmar, 1883 —84), a s radošću slavi borce za narodnu slobodu (Čerkes, 1875; Handžar, 1876; Zimní noc, 1879). — Č. se ogledao i u satiričkom pjesništvu (Petrklíče, Hanuman i dr.), ali bez pravog uspjeha. Ispjevao je i nekoliko većih pjesama autobiografskoga značaja (Václav Živsa i dr.), a ispovjedio se i o svom religioznom shvaćanju (Modlitby k Neznámému, 1896).

Kao pisac romana Č. nije uspio, ali je u pripovijetkama iznio nekoliko uspjelih tipova sanjarskih mladića i neshvaćenih djevojaka. Glavna su zbirka njegove pripovjedačke proze Povídky, arabesky a humoresky (1878—83). Osebujne su satiričke putopisne pripovijetke Výlety pana Broučka (1886—92). O svojim putovanjima pisao je putopise (Kresby z cest, 1884; Upomínky z Východu, 1885, i dr.).

Književni su mu uzori bili K. H. Mácha, Byron, Puškin, Ljermontov, Mickiewicz i Krasiński. U doba narodne borbe protiv austrijskog pritiska Č. je narodu dočaravao ljepšu budućnost. Zbog toga je ovaj programatski, idealistički i romantički pjesnik postao narodni miljenik.

Na hrvatski jezik prevođene su Č-ove pripovijetke i pjesme. J. Procházka preveo je knjigu Izlet g. Broučeka na mjesec, S. Rakošev Pripovijesti, Prve brige i Žrtvu lihvara, te Izlet g. Broučeka u 15. st. (»Dom i svijet«, 1921). Prijevodi pripovijedaka i pjesama razasuti su po Vijencu, Hrvatskoj vili, Nadi, Domu i svijetu, Pobratimu, Prosvjeti, Omladini i dr. Pisao je o njemu M. Vrbanić (Savremenik, 1908), M. Fabkovićka (Hrv. Smotra, 1908) i dr.

BIBL.: Sebrané spisy Sv. Čecha, 20 sv., 1899—1908 (u redakciji samog pjesnika); Vydání posmrtné, 10 sv., 1908—10 (brigom F. Strejčka).

LIT.: A. Novák, Sv. Č. — Dílo a osobnost, 1921 i 1923.Lj. J-e.