ČAUŠEVIĆ, Hadži Mehmed Džemaluddin, * Arapuša (Bosanska Krajina) 28. XII. 1870, umro Sarajevo 28. III. 1938, reis-ul-ulema. Početne vjerske nauke učio pred svojim ocem Ali-hodžom, a zatim medresu (srednju vjersku školu) u Bišću. G. 1887 otišao u Carigrad, gdje je ostao na naukama do 1903. U Carigradu je pohađao srednje i visoke škole slušajući predavanja ondašnjih najglasovitijih turskih učenjaka. Pošto je svršio jednu carigradsku medresu 1898, stupio je u Mektebi-nuvvab, a kratko vrijeme iza toga prešao je na pravni fakultet (Mektebi hukuk), koji je svršio 1903. Za boravka u Carigradu proputovao je veći dio Turske, zatim Hidžaz, Jemen i Egipat upoznavajući se tom zgodom s različnim ideološkim stručnjacima u islamskom svijetu i dolazeći u dodir s vodećim osobama islamskog istoka. Povrativši se s nauka u Sarajevo dobio je u rujnu 1903 mjesto učitelja arapskog jezika na ondješnjoj gimnaziji, a u veljači 1905 bude imenovan članom Ulema-medžlisa. U veljači 1910 postavljen je za profesora na šerijatskoj sudačkoj školi, a u srpnju 1912 na vlastitu je molbu riješen profesorske dužnosti. Godinu dana kasnije, kad se je zahvalio na časti reis-ul-uleme Sulejman ef. Šarac, Č. je od zemaljske vlade potvrđen za reis-ul-ulemu muslimana u Bosni i Hercegovini nakon ponovnog izbora Hodžinske kurije. Carsko rješenje došlo je 27. X. 1913, a svečano ustoličenje je obavljeno 26. III. 1914. Uz mešihatsku menšuru (→ autonomija bosanskih muslimana) odlikovan je tim povodom od kalifa velikim vjersko-hijerarhičkim odlikovanjem »haremejni muhteremejn pajom«. Ukazom od 4. IV. 1930 postavljen je za reis-ul-ulemu u bivšoj Jugoslaviji, ali u vezi s ukidanjem vjersko-prosvjetne autonomije nije nastupio dužnost, te je bio ubrzo umirovljen.

Vjersko-prosvjetni rad. Sve do početka 19. st. u muslimanskim vjerskim školama udžbenici su bili isključivo na turskom i arapskom jeziku, pa je Č. počeo sistematskim nastojanjem uvoditi knjige, pisane narodnim jezikom, nailazeći pri tome na jači otpor u konzervativnim krugovima. U tu je svrhu preudesio arapsko pismo za pisanje hrvatskim jezikom, uvodeći neka slova i znakove, kojih nema u arapskom i turskom pismu (o, i, e, đ, nj, lj, ć → aljamiado literatura kod Hrvata). Po njegovu nagovoru Islamska je štamparija u Sarajevu nabavila slova te nove abecede, koja je izradio Čauševićev prijatelj u Plovdivu Agof ef. Zeronian. Računa se, da je tim pismom, nazvanim rjeđe »hrvatica«, a od Č-evih protivnika »matufovača«, izdao, zajedno sa svojim suradnicima, oko 520.000 primjeraka različitih djela. Na području islamskog školstva Č-u se još pripisuje u zaslugu rad oko reorganizacije Darul-muallimina, zatim oko osnivanja okružne medrese i šerijatske gimnazije te oko reformiranja Gazi Husrev-begove medrese. Izradio je i nastavni nacrt za islamski vjeronauk u pučkim i srednjim školama. Vodio je iza rata ustrajnu borbu protiv vjerskih svečanosti u državnim školama (primjerice protiv slavljenja sv. Save) i protiv udžbenika s protuislamskom tendencijom. Poznat je kao najbolji džamijski propovjednik u svoje doba, pa je u svoje retorski uzorne vazove — propovijedi — unosio liberalno shvaćanje u tumačenju islamskih zasada. Radio je osim toga na staleškom organiziranju islamskog svećenstva. U pogledu muslimanske vjersko-prosvjetne i vakufske autonomije zalagao se za jedinstvo vjerske i imovinske uprave. To je svoje stanovište izložio i u članku »O potrebi revizije autonomnog statuta«, tiskanom u II. god. Nov. Behara. Trudio se, da sačuva vjersku samoupravu od političkog uplitanja, te se napose istakao 1929 i 1930 u borbi protiv intencija ministra pravde Milana Srškića, koje su išle za tim, da se što više skuči vjersko-prosvjetna i imovinska samostalnost islamske vjerske zajednice. Tim je povodom Č. zatražio umirovljenje na položaju reis-ul-uleme.

Publicistički rad. Već kao đak Č. se bavio novinarstvom, te je boraveći u Hidžazu i Jemenu bio dopisnikom turskih listova Terdžumani-hakikat i Tasviri-efkar. Po povratku u domovinu pokrenuo je u »matufovači« 1908 i 1910 izdavanje časopisa Tarik i Muallim, a za muslimanske godine 1325 i 1326 izdao je kalendar Mekjteb. Uredio je najzad VII. godište sarajevskog Behara (1906/07). Sve do konca života surađivao je u mnogim muslimanskim novinama, časopisima i drugim periodičkim publikacijama (Novi Behar, Gajret, kalendar Narodne Uzdanice, Gajretova predavanja, Islamski Svijet, Islamski Glas i t. d.). Što se tiče originalnih radova, poznato je, da je Č. napisao i u »matufovači« izdao u Sarajevu Vazove (bez oznake godine izdanja). G. 1914 objavila je Musl. biblioteka u Mostaru pod pseudonimom Dedin prijatelj Č-eve Dedine menakibe (doživljaje). Pod kraj života Č. je u zajednici s Hfz Muhamedom Pandžom počeo prevoditi Kur’an, uglavnom na temelju turskog prijevoda Omera Rize, posredno prema engleskom prijevodu Indijca Muhameda Alije. Prijevod je izdao Č. 1937 pod naslovom Kur’an časni, prevod i tumač. Ako se isključi Ljubibratićev srpski prijevod Kur’ana te djelomični hrvatski prijevod i komentar, što ga je izdao Š. Alagić (I. i II. knjiga, prvo izdanje, Sarajevo 1926, 1927), Pandžin i Čauševićev prijevod prvi je potpuni rad ove vrsti kod nas.

Društvovni i narodni rad. Svjetski je rat imao značajnih posljedica na društvovni život muslimana, pa je stjecajem prilika i muslimanska žena bila nerijetko prisiljena aktivno sudjelovati i izvan uskog kruga porodice. Naročito su bili ekonomski pogođeni zbog ratnih neprilika imućstveno slabiji muslimanski slojevi, pa je stoga Č. za vrijeme rata mnogim muslimankama pokušao naći zarade u tvornicama, otvarajući time put emancipaciji muslimanke. Koncem 1927, nakon povratka iz Turske, a nešto kasnije na jednoj konferenciji muslimanske inteligencije, održanoj 6. XII. 1927 u Sarajevu, Č. je formulirao na slobodouman način svoje stajalište o pokrivanju muslimanke, o nošenju šešira i o iskorišćavanju starih muslimanskih groblja, što je izazvalo odlučan otpor kod konzervativne muslimanske javnosti. Taj je spor zaglađen t. zv. takrirom Hodžinske kurije iz 1928.

Politikom se Č. aktivno nije bavio, ali je odmah nakon stvaranja države Srba, Hrvata i Slovenaca energično ustao na zaštitu muslimana u istočnoj Herceg-Bosni, Sandžaku i Crnoj Gori od različnih šikanacija neodgovornih elemenata. Sačuvalo se o tome obilno dopisivanje Č. s Narodnom vladom i vojvodom Stepom Stepanovićem, koje ga obilježuje kao odvažna i hrabra čovjeka. U narodnom pogledu priznavao se uvijek Hrvatom, pa je još prigodom izbora za reis-ul-ulemu Ante Radić pisao, da je Č. »Hrvat, to jest svijestan Hrvat po svom srcu, osjećaju i po politici — jer da je po plemenu Hrvat, to se razumije« (»Obzor« od 12. IV. 1914).

LIT.: Misbah od 26. III. 1914; Sarajevski džematski medžlis i Reisove izjave, Sarajevo 1928, izdao H. M. Merhemić; Novi Behar od 15. IV. 1938, god. XI.; R. Roter Progonski, Dokumenti o borbi Dž. Č., »Obzor« od 23. III. i 11. V. 1940.M. Hj.