ČAŠA, manja posuda različitog oblika za ispijanje tekućina, pravljena od različitih tvrdih tvari. Njezin razvoj daje uvid u navike i običaje ljudi različnih vremena i krajeva. Uz prvobitnu upotrebu ruke čovjek je u najdavnije vrijeme mogao za čašu upotrijebiti raznovrsne ljevkaste šupljine različnih plodova i lišća, te se kod toga nije naročito trebao brinuti za oblik posude, koji mu je pružala sama priroda. Ipak je vrlo vjerojatno, da je već u staro kameno doba, kao i danas kod t. zv. primitivnih naroda, čovjek načinio čašu tako, da je iskoristio šupljinu koštanoga valjka, kojega je vanjsku površinu mogao gladiti ili drugačije ukrasiti. Iskorišćujući nadalje svoju spretnost i domišljatost naročito je pripremao i sušio osobite vrsti tikava, iz kojih je tada sam oblikovao željene i skladne oblike. Baš su ti tako stari oblici i način njihova iskorištavanja tako duboko usađeni u čovjeku, da ih nikakav napredak uljudbe ne može istisnuti iz njegove svijesti. Kod svih visoko kulturnih starih i suvremenih naroda živjeli su i žive oblici čaša, koji — iako u izmijenjenim oblicima i tvarima — nesumnjivo dokazuju svoje pravo podrijetlo iz svijeta biljaka i njihovih plodova. Njima se iz razumljivih razloga zatim pridružuju životinjski i ljudski likovi. Pa i tu se osjeća značajna podvojenost, jer dok biljni motivi i njihovi likovni derivati nastoje oko usklađivanja samog oblika čaše, životinja i čovjek, uza svu usklađenost i povezanost s njom, svakako naglašuju simbolički snagu sadržaja tekućine u čaši. Ta simbolička strana ukrasa čaše jasno je uočljiva ne samo kod obrednih čaša svih naroda, nego i kod onih, koje su određene za društvene priredbe, na kojima je uobičajeno uživanje alkohola ili drugih ugodnih napitaka. Sve su te oznake naročito istaknute na čašama, izrađenima od neprozirnog tvoriva, drva, kosti, pečene zemlje, kovina, pa i kamena, kao i njihovih najraznolikijih kombinacija.

Dok tako s jedne strane možemo nesumnjivo utvrditi razvojni put čaše od njezina funkcionalnog praoblika do završene dekorativno-simboličke kompozicije, ne smijemo nikako pustiti s vida činjenicu, da jednakom ustrajnošću i upotrebni momenti utječu na oblikovanje njezina sklada. To nam uz sve ostale primjere svrsishodnosti i skladnog oblika najbolje ilustrira pastirska čaša hrvatskog naroda kao i svi iz sličnog razloga nastali oblici od starine do danas među svim narodima. Pastirsku čašu nosi njezin vlasnik uvijek uza se, radi toga se ona splošćuje i mora biti proviđena ručkom ili drškom, kroz koji se provlači vez, kojim se veže o prikladno mjesto, o pasu. Tako jednostavnom principu podvrgnuta čaša dopušta ipak bezbroj oblikovnih inačica, kojima je svima zajednički niski reljefni ornamentalni ukras. Pa i sve one čaše, koje pretežno vise, ako i ne na čovjeku, a ono moguće na klinu u kući, koliko su izgubile prvotnu plošnost, redovno su ukrašene niskom reljefnom ili oslikanom ornamentikom. Bezbrojni su za to primjeri od pretpovijesnih vremena primitivnih naroda, seljačke umjetnosti ili gradskog obrta ili veleobrta.

Prihvatni oblik, skladni ukras, a možda i simbolika same čaše još ne iscrpljuju svih mogućnosti, s kojima računaju ukus i volja čovjeka stvaraoca i umjetnika. Čaša je nastala radi prikladnog prinošenja i čuvanja najprije vode, a uz nju i drugih pitkih tekućina; a kako čovjek prema tom sadržaju čaše nije ravnodušan, pronašao je način, kako da oblik same čaše poveže s ugodnošću ili vrijednošću sadržaja. Dok je čaša radi toga tvoriva neprozirna, tekućina je u njoj pasivni motiv postojanja, ali kada piće samo po sebi posjeduje prijatnu boju uz ukus, čovjek osjeća potrebu, da tu prednost tekućine upotpuni prozirnošću same čaše, te tako pojača estetski dojam čitavog postupka ispijanja ili obrednog izlijevanja tekućine. Već su stari Egipćani fino brusili stijene čaša od šarenog kamena i time pojačavali igru svijetla ne samo na površini čaše nego i u samoj tekućini. Pronalazak stakla toj je težnji pružio neizmjerne mogućnosti ne samo lomom svijetla na šarenim stijenama nego i mogućnostima brušenja i izvođenja najraskošnije igre svijetla na čaši i u njoj. Prozirnosti, boji i urezivanom ukrasu u staklu pridošla su u pomoć i sva ostala lako primjenljiva sredstva ukrasa i u drugim tehnikama i materijalima, tako da je staklena čaša raznolikim oblicima, fantastičnim ukrasom i savršenom tehnikom bila pravo kulturno-umjetničko mjerilo vremena i sredina.

Čaša je u novije vrijeme mehaniziranjem proizvodnje i šabloniziranjem uzoraka izgubila svoju životnu snagu, gotovo se izrodila u neukus, dok je opet od najnovijeg vremena bar djelomično spasava oblikovna svrsishodnost i spoznaja o njezinoj povezanosti sa svojim vremenom. → Bilikum; kalež; obredno posuđe; pehar; posuđe; staklo i proizvodnja čaša; uopće pregled svih umjetnosti, a naročito t. zv. umjetničkog obrta.

LIT.: H. Th. Bossert, Geschichte des Kunstgewerbes aller Zeiten und Völker, sv. 1—6, Berlin 1929—36; Propyläen Kunstgeschichte, sv. 1—16 i dodatci, Berlin 1923—39; Hoernes-Menghin, Urgeschichte der bildenden Kunst in Europa, Beč 1925; L. Frobenius, Kulturgeschichte Afrikas, Zürich-Beč 1933; E. Furmann, Der Sinn im Gegenstand, München 1923; G. Lehnert, Illustrierte Geschichte des Kunstgewerbes, sv. 1—2, Berlin s. a.; J. René, Les arts de la terre, Pariz 1911; A. Kissa, Das Glas im Altertume, sv. 1—3, München 1908; E. G. Pazaurek, Gläser der Empire und Biedermeierzeit, Leipzig 1923.M. G-c.