ČAST je uvaženje, koje imade pojedinac ili skupina pojedinaca unutar neke zajednice. Razlog za podavanje časti različne su odlike, koje po svom stupnjevanju služe i kao mjerilo časti: ćudoredne osobine, vanjsko vladanje, tjelesne i duševne sposobnosti, izvršena djela, postignuti uspjesi, pripadnost odličnom rodu ili nekoj skupini (staležu, zvanju i t. d.), obnašanje neke službe. Pojedine od tih odlika ili više njih zajedno izazivaju unutar zajednice sud o vrijednosti, koji rađa osjećanjem poštovanja. Odatle proizlazi očekivanje zajednice u pogledu vanjskog ponašanja u dva pravca. S jedne strane traži se od članova zajednice određeno vladanje, kojim se daje izražaj osjećanja poštovanja prema dotičnom pojedincu ili skupini. Ali i od ovih se očekuje i traži određeno vladanje, pa svako protivno — »nečasno« — djelo dovodi do umanjenja ili gubitka poštovanja, časti. U svakoj zajednici izgrađuju se pravila (redovito nepisana) toga ponašanja, koja vrijede za sve pripadnike zajednice ili za stanovite pojedince, odnosno skupine. I unutar različnih manjih skupina postoje takva pravila. Ona nemaju prisilnog značaja pravnih propisa, ali društvena reakcija na njihovo nevršenje može biti toliko jaka i redovita, da se ona često vrlo strogo održavaju.

Tim pravilima odgovara osjećaj vlastite časti. S jedne strane je to zahtjev savjesti, da vanjsko vladanje bude u skladu s nekim pravilima, bilo takvima, koja su izraz općega shvaćanja, bilo takvima, koje pojedinac sam sebi izgradi. Kod toga često dolazi do odstupanja od općega shvaćanja ili do krive predodžbe o pravilima, koja vrijede u zajednici, pa tako nastaje sukob između općeg i subjektivnog shvaćanja časti. Do takvoga sukoba dolazi i onda, ako se za subjektivno shvaćanje časti uzima drugo mjerilo (po vrsti ili po stupnju) ili drugi propisi o ponašanju. S druge strane osjećaj časti je očekivanje i zahtjev pojedinca ili skupine, da ponašanje drugih članova zajednice prema dotičniku bude u skladu s pravilima, kako ih je ta zajednica izgradila ili kako ih dotičnik zamišlja.

Uz posebnu čast, koja se temelji na zasebnim odlikama pojedinih članova ili skupina unutar neke zajednice, postoji i opća čast. To je u jednu ruku najmanja mjera poštovanja, koja ide svakoga člana te zajednice, a u drugu ruku zahtjev zajednice, da se svaki njezin član ponaša po nekim pravilima, kojih kršenje izaziva sud o nečasnosti i dovodi do umanjenja ili uskrate redovitoga poštovanja.

Skupna čast postoji opet kod različnih širih i užih skupina: obitelji, udruženja, zavoda, zvanja, staleža. Članovi takve skupine očekuju, da se svakomu od njih ili skupini kao takvoj pridaje određeno poštovanje, a isto tako traže od svakoga člana skupine vladanje po pravilima, koja je ta skupina za sebe izgradila ili postoje za nju unutar društvene zajednice. U protivnom slučaju nastupa reakcija sviju članova skupine ili same skupine kao takve, bilo prema vani, bilo u vlastitoj sredini (prezir, bojkot; u organiziranim skupinama stegovne kazne, isključenje). Skupna čast postoji i kod naroda i države. Što je narod povezaniji, to brže i jače reagira na povredu narodne časti. Države su naročito osjetljive na svoju čast, koja se može povrijediti napadajem na njezine predstavnike ili vanjske znakove (zastava, grb), prema prilikama i na obične pripadnike, ali i neudovoljavanjem zahtjeva, koje smatraju bezuvjetno opravdanim. To je bio povod mnogih sukoba i ratova (primjer razmjerno malog događaja, koji je zbog pitanja časti doveo do znatnih posljedica: uvreda, koju je alžirski daija zadao francuskom konzulu udariv ga lepezom, dovodi do rata i osvajanja zemlje 1830). Od časti u tom smislu valja razlikovati prestiž, koji je važan čimbenik u međunarodnoj politici velikih država.

Ponašanje, kojim se iskazuje čast, poprima najrazličitije oblike: ono može biti spontano, unaprijed dogovoreno ili čak organizirano, jednokratno ili trajno. Počasti su takvi oblici iskazivanja poštovanja, koji su društvenim — ili (→ ceremonijal, etiketa) i državnim — pravilima točnije određeni pogledom na povod i način davanja.

Osjećaj časti može služiti i kao osiguranje za djelovanje ljudi u pravcu, koji im određuju pisana ili nepisana pravila (pa i zakonski propisi) zajednice. »Časna riječ« pojačava ili nadomješta zakonsku obvezu na ispunjenje ili propust, zajamčuje istinitost neke izjave. I mimo toga se često u ime časti traži ispunjenje nečega, za što ne postoji zakonska obveza (kartaški dug kao časni dug). Naročito je jako pozivanje na osjećaj časti u staležima ili zvanjima s jakom tradicijom, katkada samo za neke određene čine (puštanje zarobljenih časnika na slobodu uz časnu riječ, da ne će više sudjelovati u ratu).

Različne skupine unutar iste zajednice mogu imati različite propise ponašanja u određenom slučaju. Takvi su sukobi za pojedinca, koji pripada dvjema skupinama ili više njih, česti i gdjekad vrlo teški. I u skupinama, koje zajednica smatra manje časnima ili »nečasnima«, postoje pravila časti, koja pripadnici tih skupina (na pr. tatovi) među sobom strogo obdržavaju.

Težnja za polučenjem vanjske časti (poštovanja) jak je pokretač ljudske djelatnosti. Njezino je djelovanje kod pojedinaca vrlo različito po jakosti i po smjeru. Jednima je više do samoga suda zajednice, drugima do vanjskih znakova poštovanja, prolaznih (pljesak, bakljada, spominjanje u novinama) ili trajnih (naslov, počasti, odlikovanje, služba). Jaka težnja za čašću izrada se u častohleplje ili slavičnost, a težnju za uvaženjem, koje kod većine nije u tolikoj cijeni, nazivamo taštinom.

Umanjenje ili gubitak časti nastaje po vlastitom djelovanju. Posljedice se prema ozbiljnosti slučaja mogu lakše ili teže popraviti, kod najtežih slučajeva su nepopravljive. Vanjsko ponašanje drugih može povrijediti čast, a društvo obično očekuje na uvredu reakciju povrijeđenoga u bilo kojem obliku. U nekim skupinama postoje posebna sredstva za čuvanje ili uspostavu povrijeđene časti, kod čega se osobito pazi na formalnosti (dvoboj). Često postoje za pitanja časti »časni sudovi«, koji postupaju i sude po pisanim ili nepisanim pravilima u slučajevima uvrede časti sa strane drugih kao i nečasnog vlastitog ponašanja. Država, koja svagdje nastoji istisnuti samopoć, uzela je u većoj ili manjoj mjeri u zaštitu i čast (→ Kažnjiva djela protiv časti). Čast je već odavna i predmet kažnjavanja: proglašenje nečasnim, izvrgavanje ruglu i sl. u starije doba, gubitak stanovitih »časnih prava« u današnjem kaznenom pravu (→ kazne).J. A.

Svaka uljudba, pa i naša samorodna, izgradila je određen kodeks časti i vladanja prema roditeljima, zadrugarima, ukućanima, prema kumu, rodbini, crkvenim i svjetovnim predstavnicima, kao i o držanju u određenim prilikama. S pitanjem časti kod nas je vezana otmica, zatim krvna osveta, kumovska čast. Narod cijeni čast nada sve: »Sve za obraz, a obraz ni za što«. Sinjski alkar bori se za čast, koju dobiva javnim priznanjem društvene skupine. U zadruzi je domaćina u kući najčasniji. On predstavlja u kući i izvan kuće pred oblastima čast i vlast svoje kućne zadruge. Uz osjećaj časti vezani su i vjerski ratovi »Za krst i časni i slobodu zlatnu«. Različni uzroci doveli su u novije doba do odnemarivanja samorodnih zakona o časti i vladanju u velikoj mjeri. Dok se ne ustale nova pravila, nastaje katkada u takvom slučaju kolebanje u naziranju o časti.V. H-t.