C, 1. treće slovo u latinskoj abecedi. Poteklo je iz semitskog slova, a posredovanjem feničkih trgovaca preuzeto je u grčki alfabet. Stari su Grci bili razvili dva oblika pisma, istočni i zapadni. Zapadnim su alfabetom pisale grčke naseobine u južnoj Italiji i na Siciliji (t. zv. Velika Grčka, lat. Magna Graecia). Iz zapadnog grčkog prešlo je slovo c u latinski alfabet. Zapadni grčki zaobljeni znak C razvio se iz istočno-grčkog uglastog znaka Γ (gamma), kojim se izražavao grčki glas g. Kod Rimljana označivalo je to slovo tenuis ili bezvučni grleni (guturalni ili velarni) glas k, a u najstarija vremena i mediju ili zvučno grleno (gutularno ili velarno) g. Tako je vrijedila kratica C za Gaius, a Cn za Gnaeus. Iz latinskog okruglog pisma (antikve) preuzeli su ga benediktinci srednjega vijeka u svoje uglasto pismo (frakturu). Još u starom vijeku za II. punskog rata (218—201 pr. Kr.), razvilo se iz latinskog C s pomoću poprečne crte slovo G.

U starom latinskom jeziku izgovaralo se C u svim položajima kao tenuis k, dakle Kikero (pisano Cicero), kikonia (pisano ciconia). Izgovor složenog dentala c (ts) ušao je u običaj u latinskom jeziku kasnijeg srednjeg vijeka, u prvom redu u benediktinskim samostanima, i to ispred samoglasnika e, i, odakle je prešao u romanske jezike i u školski izgovor latinskoga jezika i održao se tako do najnovijeg vremena. Sada se opet uvodi pravi izgovor, koji je vrijedio u staro rimsko doba, dakle Kikero za Cicero. — U hrvatskom se c izgovara kao ts u svim položajima, pred samoglasnicima i suglasnicima. — U njemačkom se jeziku c označuje sa z. Razvilo se iz germanskog glasa t, tako da engleskomu, holandskom, flamanskom, danskom, švedskom, norveškom t odgovara u njemačkom z, na pr. engleski ten, njemački zehn (deset).

Kao i druga slova (vidi A i B) razvilo se i C iz slikovnog pisma. Istočnogrčki oblik Γ (gamma) sadržava još osnovne crte, kojim su oblikovali tijelo deve. Semitsko ime toga slova gimel, iz čega se razvila grčka oznaka gama, označuje »devu«.

Kao kratica znači c latinski centum, t. j. 100, a na glasovnici suca značilo je condemno »osuđujem«. Prema tome su je zvali littera tristis, t. j. žalosno slovo, C u fizici = Celzije, u kemiji = 1 atom ugljika (lat. carboneum), kraj prirodopisnih imena C = Cuvier. G. Š.

2. C, u glazbi ime temeljnog tona c-dur ljestvice (u solmizaciji najprije ut, danas do). Nekad se ljestvica počinjala tonom a, pa je c bilo ime trećega tona na temeljnoj ljestvici.

C-ključ u glazbi počeo se upotrebljavati oko g. 1000, da se njime označi visina tona u crtovlju. Isprva su c-crtu u crtovlju označivali bojom (žutom), poslije se upotrebljavalo pravo slovo c, iz kojeg se postepeno razvio današnji oblik c-ključa:

C-ključ se nekad upotrebljavao u različnom smještaju na crtovlju: kao tenorski ključ bio je na četvrtoj crti, kao altov ključ na trećoj, a kao sopranski ključ na prvoj crti crtovlja. Danas se c-ključ redovno upotrebljava kod ispisivanja dionice za violu, a prigodice za visoke note kao tenorski ključ i kod ispisivanja dionice za violoncello pa i za fagot.

oznaka četvrtinske i alla breve mjere

c., kratica za: 1. con, na pr. c. B. = con Basso; 2. cantus, na pr. c. f. = cantus firmus; 3. capo, na pr. d. c. = da capo = od početka. B. Š.