A - Elektrika (Svezak I - Svezak V)
A  B  C  Č  Ć  D    Đ  E 
Prelistajte enciklopediju
Natuknica: Aachen
Svezak: 1
Stranica: 1 - 2
Vidi na enciklopedija.hr:
Aachen
AACHEN, grad u zapadnom dijelu Rajnske pokrajine u Njemačkoj. Ima 162.774 stan. (1933). Leži u plodnoj ravnici na gornjem Wurmu, nedaleko belgijske i nizozemske granice. Južno od grada diže se Aachenska šuma. A. ima vrlo blagu klimu.
U planu grada jasno se razabiru dva utvrđena pojasa iz srednjega vijeka. Prvi je građen za Karla Velikoga, i njegovi su ostaci mali, dok je drugi građen u 14. st. i dosta dobro uščuvan. Na te dijelove grada nastavljaju se nove, moderne, većinom industrijske četvrti. Najznatnija je stara građevina stolna crkva, važan spomenik karolinškog doba s grobovima Karla Velikog i Otona III. U toj su se crkvi krunili njemački kraljevi od Ljudevita Pobožnog do Ferdinanda I. (9.—16. st.). Na južnoj strani trga nalazi se vijećnica u gotskom slogu s dva tornja visoka 80 m, izgrađena od 1333—50. A. ima poznatu visoku tehničku školu, kazalište, muzeje i galeriju slika. Sjeverna predgrađa su središte razvijene industrije: sukna, igala, strojeva, vagona, automobila, kožnate robe, sapuna, cigara i čokolade. U blizini su bogati rudnici ugljena, olova, željeza, bakra i cinka. A. je važno čvorište zapadno-njemačke željezničke mreže. Leži na pruzi Pariz-Liège-Köln-Hannover-Berlin.
Već je za rimskog doba bilo ovdje ljekovito kupalište (Aquae Grani). Naziv Aachen od staronjem. ahha »voda«.
Danas ima zajedno sa susjednim Burtscheidom 38 sumpornih vrela, topline od 33°—75° C. Liječi se reumatizam, kožne bolesti, uzetost i katari. U Aachenu se svake sedme godine održavaju velika proštenja u drugoj polovici srpnja i tada se izlažu mnogobrojne relikvije aachenskih crkava.
LIT.: M. Prümper, Aachen, geographische Betrachtung einer rheinischen Stadt, Aachen 1926. N. P.
Povijest A. A. (lat. Aquae Grani, franc. Aix la Chapelle) može se nazvati krunidbenim gradom njemačkih careva, jer su se u njemu od Otona I. do Ferdinanda I. (936—1531) krunili malone svi njemački carevi. Osnovan je u doba rimskoga gospodstva. U rimsko doba zvao se Aquae Grani, u srednjem vijeku Aquisgranum po imenu keltskoga boga Grana (lat. Granus). Kralj Pipin stanovao je neko vrijeme u A. (756—65). Karlo Veliki prenio je sjedište franačkih kraljeva u Aachen, koji na taj način postade nekom vrsti glavnoga grada njegove države. Iskiti A. umjetninama, što ih je dao prenijeti iz Ravenne, i dade da se još za njegova života okruni u A. njegov sin Ludvik. Međutim je Ludvik, kad je postao carem, brzo dao smanjiti raskoš dvora svojega oca, smatrajući je protukršćanskom, i uveo skromnost na svim poljima. Car Fridrik I. dade A. okružiti bedemima (1172—76) i obdari ga, kao i car Fridrik II., znatnim povlasticama. G. 1250 potvrđeni su A. njegovi gradski statuti. Kad se stao razvijati protestantizam, nađe nova struja u A. mnogo pristalica, koji su g. 1580 istisnuli katolički gradski magistrat, na što je A. g. 1598 udaren državnim progonom. I ponovo, početkom 17. st., za Jülijskog nasljednog rata, dođoše protestanti do većine, ali i opet bijahu potisnuti (1614). Kako već car Ferdinand nije bio krunjen u A., nego je krunidba bila prenesena u Frankfurt, izgubi A. mnogo od svog ugleda, a kad uto dođoše i vjerske borbe i zatim 1656 i golem požar, A. je stao sve više propadati. Mirom u Lunevilleu pripade A. Francuskoj (1801), a 1815 postade pruskim gradom. G. N.
Aachenski kongres. Pošto je Napoleon 18. VI. 1815 pobijeđen kod Waterloo-a (Belle-Alliance), sklopljen je 20. XI. 1815 drugi pariski mir. Pobjednici Engleska, Pruska, Austrija i Rusija uglaviše u tajnom dijelu ugovora, da će obdržavati povremene sastanke, na kojima će sudjelovati ili sami državni poglavice ili njihovi ministri u svrhu izvršenja ovoga ugovora, jačanja njihovih saveznih veza, prosuđivanja političkih prilika i određivanja mjera, koje će najbolje poslužiti čuvanju mira i napretku naroda. Prvi kongres, koji se održao prema ovoj odredbi, bijaše kongres u Aachenu 30. IX.—21. XI. 1818. Njegov se program kretao uglavnom oko izgradnje četvornog saveza između Engleske, Pruske, Austrije i Rusije. U početku se nije pomišljalo na to, da bi još koja država stupila u ovaj savez. Kako se htjelo izbjeći svim onim nemilim pojavama, koje se javiše na Bečkom kongresu, na ovaj kongres nijesu bile pozvane druge države. Ipak je na kongres trebalo pozvati i Francusku, jer se imalo odlučiti o tome, da li će se iz Francuske povući strane vojske, koje su je bile zaposjele 1815. Tada je bilo odlučeno, da će ovo zaposjednuće trajati 5 godina, ali se podjedno predvidjela mogućnost, da se ono svede na 3 godine, ako se dotle prilike u Francuskoj srede. O ovoj evakuaciji stvorio se zaključak već 9. X. 1818, pa je odmah Francuska bila pozvana, da stupi u postojeći savez. Tako je, prema zaključku od 15. XI. 1818, bila obrazovana pentarhija velikih sila. Kako — i pored toga — nije nestalo nepovjerenja u Francusku, a ni bojazni od novih revolucionarnih zapletaja, koji bi nastali u njoj, ostale četiri države ostaviše i nadalje na životu svoj dosadašnji četvorni savez, a u tajnom zapisniku uglaviše vojničke mjere, koje će u slučaju potrebe primijeniti proti Francuskoj. Sve kongresne države naglasiše, da će zajednički podržavati mir u Evropi i u tu svrhu održavati posebne sastanke, réunions particulières, na koje će pozivati i druge države.
Pored ovog političkog dijela Aachenski se kongres pozabavio nekim pitanjima iz međunarodnog prava — tako promjenom naslova suverena i rangovima diplomatskih predstavnika. Kongres je nakon dugih vijećanja zaključio, da se izmjene naslova suverena ili prinčeva ne mogu provesti bez prethodnoga pristanka četiriju velikih sila, zastupanih na kongresu. Obzirom na drugo pitanje kongres je upotpunio Réglement sur le rang entre les agents diplomatiques od 9. III. 1815 time, što je »ministre rezidente« priznao kao posebnu klasu diplomatskih predstavnika i odredio im rang između poslanika drugoga reda i »chargés d’affaires«.
Za vrijeme zasjedanja bila su nabačena i druga pitanja, sporovi između pojedinih članova Njemačke konfederacije, sukob Španjolske s Portugalom, rat Španjolske s njezinim američkim kolonijama, suzbijanje trgovine crncima.
O svemu tome kongres nije stvorio nikakvih odluka.
LIT.: A. Debidour, Histoire diplomatique de l’Europe depuis l’ouverture du Congrès de Vienne jusqu’à la fermeture du Congrès de Berlin (1814—1878), sv. 1., Pariz; E. Bourgeois, Manuel historique de politique étrangère, sv. II. (1789—1830), Pariz 1926; A. W. Ward and G. P. Gooch, The Cambridge history of british foreign policy, sv. II. (1815—1866), Cambridge 1923; M. Fleischmann, Völkerrechtsquellen, Halle a. S. 1905; Ch. Dupuis, Le Principe de l’équilibre et le concert européen, sv. I., La Haye 1924. J. N.
Aachenski mir 13. I. 812 g., koji je bizantski car Mihajlo (811—813) sklopio s Karlom Velikim, bio je od presudne važnosti za naš narod i naše krajeve. Pošto je potpisana isprava o mirovnom ugovoru, oslovi bizantsko poslanstvo Karla titulom »imperator« i »basileus«, čime je bizantsko carstvo priznalo Karla carem Zapadnoga carstva. Na osnovu toga mira morao se Karlo Vel. odreći Venecije i osvajalačkih namjera u Italiji, dok se s druge strane Bizant odrekao dalmatinsko-hrvatske kneževine, a zadržao samo dalmatinske gradove i otoke. Neretva posta granicom između franačkog i bizantskog carstva.
Aachenski mir 2. V. 1668 sklopljen je poslije t. zv. Devolucionog rata između Luja XIV. i Španjolske, koji je počeo Luj XIV. 1665. Poslije primirja u S. Germainu došlo je do mira u Aachenu: Luja zapadnu u tom miru neki flandrijski gradovi (Charleroi, Douai, Tournai, Lille, Armentières i dr.), ali vrati Španjolskoj Franche-Comté.
Aachenski mir 18. X. 1748., sklopljen poslije Austrijskog nasljednog rata između Austrije, Engleske, Nizozemske i Sardinije s jedne, a Francuske i Španjolske s druge strane. Francuska i Španjolska priznadoše pragmatičku sankciju Karla VI., Francuska vrati sardinskom kralju Nizzu i Sa voju, a Austrija ustupi španjolskom infantu Filipu Parmu, Piacenzu i Guastallu osim još nekih drugih uzajamnih manjih ustupaka i koncesija. G. N.