BAADER, Franz von, * 1765, † 1841, filozof i teozof, u mnogom pod utjecajem Schellinga, na kojega i sam poslije utječe. Naslanja se na teozofa Jakoba Böhmea (1575—1624), čije mističke poglede združuje s elementima Kantove i Fichteove filozofije. Naučava paralelizam između »svijeta prirode« i »svijeta milosti«. Spisi su mu bogati etimologijama, pisani više aforistički, nego sustavno kao rasprave. Prema Baaderovoj nauci čovjek nije autonoman ni u praktičnoj (kako to Kant uči) ni u teorijskoj sferi. U volji i u umu sudjeluje kao zadnji izvor Božja volja i Božji um. Naše znanje je su-znanje (njem. Mitwissen, lat. conscientia) s božanskim znanjem, neprotumačivo bez toga, ali ne i potpuno istovetno s njim. Bog se ne može dokazati, ali se u neposrednom uvjerenju može spoznaja o njemu pokazati (»objaviti«), U duhu tih misli razvija B. sliku o stvaranju svijeta i čovjeka u njemu. Jedan od učenika njegovih, Franz Hoffmann, priredio je izdanje sveukupnih njegovih djela (Franz v. Baaders sämtliche Werke, u 16 sv., 1851—1860). Naročito su mu bila značajna predavanja o spekulativnoj teologiji na sveučilištu u Münchenu (u 5 sv., 1827—1838).

LIT.: J. A. B. Lutterbeck, Über den philosophischen Standpunkt Baaders,1854. Hamberger, Die Kardinalpunkte der Baaderschen Philosophie,1855.