ELAM (sumerski Nim, semitski Elamtu, grčki Ἐλυμαίς, staroperzijski Huvadša), zemlja na si donjega toka Tigrisa do njegova ušća u Perzijski zaljev. Elamci, koje su Grci nazivali Ἐλυμαῖοι, nazivali su sebe Hatamti. Danas se taj kraj zove Huzistan, po staroperz. imenu Huvadša (grč. Οὔξιοι). E. se protezao samom dolinom Tigrisa, zatim predgorjem i gorjem Zagros. Političko mu je središte bilo u predgorju Zagrosa. Tu se između rieka Hoaspes (babilonski Uknu, danasl Kerhâ) i Eualeos (babil. Ulâi, sada Karûn) nalazio glavni grad Šušan (Suza), u kraju, koji se nazivao Anšan (Ancan).

Kojoj su rasi pripadali stanovnici E-a, ne znamo, ali je sigurno, da nisu bili srodni Sumercima. Čini se, da je u E-u bilo nekoliko različnih naroda, od kojih je jedan bio negroidan.

U predhistorijsko doba razvila se u E-u velika civilizacija, od koje nam se sačuvala vrlo liepa keramika i kipići od gline. Jedna francuzka znanstvena ekspedicija pod vodstvom J. de Morgana odkrila je tu civilizaciju, koja je starija od svih dosada poznatih prednjoazijskih. Najzanimljivije su svakako najstarije naslage u Suzi i u nekim drugim mjestima, koje označujemo sa Suza I. Keramika iz tih najstarijih slojeva nije samo ukusnih oblika, nego i vrlo tanka, crvena ili obojena, polirana. Posude su često ukrašene vanredno liepim crtarijama, koje su već rađene s toliko vještine i savršenosti, te moramo zaključiti, da je ta civilizacija već dugo trajala. Osim ove glinene keramike izrađivali su najstariji Elamci i posude iz kamena i alabastra, vrlo liepo kameno oruđe i oružje, dok su kuće gradili od blata i rogožine. Poslije te najstarije civilizacije sliedila je druga, koju označujemo kao Mussian I. i II., kada se hramovi grade iz opeka i kamena. Suvremena joj je Suza II., koja se dalje razvija, napose u gradnji s plankonveksnim opekama. Tada se razvija kiparstvo i reliefi od asfalta, a na pečatima se urezuju različne životinje i ljudi, dok je keramika jednostavnija. Nema više nikakve sumnje, da je najstarija sumerska civilizacija primila osnovne elemente iz E-a. Vrlo je vjerojatno, da su prije dolazka Sumeraca na donji Eufrat i Tigris Elamci gospodovali zemljom između tih rieka blizu njihova ušća.

Kada su Sumerci razvili svoju kulturu, utjecali su sve više na E., koji od 3. tisućljeća postaje kulturno zavisan od Sumera.

Početkom 3. tisućljeća, kada su se u Sinearu obrazovale pojedine gradske države i izmjenično preuzimale vlast, Elamci često upadaju u Sinear. Njihov upad oko 2950 pr. Kr. odbio je Eanatum, patezi (knez), kasnije kralj Lagaša, a drugi je napad odbio njegov sin Entemena oko 2900 pr. Kr. Ali su i gospodari Sineara nastojali da osvoje plodni Elam.

Sve je to mnogo pridonielo kulturnom zbliženju i utjecaju Sineara na E. Vjerojatno su Elamci preuzeli od Sumeraca pismo i način pisanja na glinenim pločicama, ali su i sami stvorili svoje posebno, piktografsko pismo. Bilo je to jamačno već u doba, kada su i Sumerci upotrebljavali slikovno pismo, pa se to elamsko pismo, koje se razvilo iz ovih piktograma, u svemu razlikovalo od babilonskog. To je pismo slogovno s nešto malo determinativa; sačuvalo se na mnogim glinenim pločicama s računima i na nekim nadpisima elamskog vladara Bašašušinaka.

Akadski su kraljevi pokorili E., a poslije njih su E-om vladali kraljevi Ura Dungi i njegovi nasljednici. U to doba vlada Bašašušinak, koji se naziva »patezi Suze i namjestnik E-a«, a kasnije »moćni kralj«. Od njega su se sačuvali nadpisi u elamskom pismu, ali se Bašašušinak služio i pismom i jezikom semitskog Akada. Za njegovih se nasljednika gube elamsko pismo i jezik u pisanim spomenicima, koji su odtada samo semitski. Očito je, da se za vladanja akadskih kraljeva u E. doselilo mnogo akadskoga semitskog življa. Bašašušinakovi nasljednici Idadu I., Danruhuratir i Idadu II. nisu više kraljevi, nego samo patezi (knezovi) Suze. Kralj Ura Dungi slomio je samostalnost E-a i po svojoj volji postavljao »pateze« te razkomadao E. na više kneževina. Čini se, da u to doba počinje s Ebartijem nova dinastija, a E. postaje sve jači. G. 2353 pr. Kr. zarobiše Elamci posljednjeg urskog kralja Ibisina, a oko 2280 njihov je kralj Kudurnahundi provalio u Sinear i odvukao kip božice Nanar u Uruku. Od pripadnika te dinastije poznat je Kukkirmaš, koji nosi naslov »veliki ministar Elama, Simaša i Suze« i »sin (t. j. potomak) sestre Silhaha«. Taj naslov imaju i njegovi nasljednici. Odnos između tih »ministara« i kralja, kakav je na pr. bio Kudurnahundi, težko je odrediti. Oko 2220 vlada u E-u Addapakšu, koji priznaje vrhovnu vlast Sineara. Kuknašur, jedan od njegovih nasljednika (oko 1977 pr. Kr.) vazal je babilonskoga kralja Amizaduke. Čini se, da je E. poslije kraja prve babilonske dinastije samostalan i nezavisan; tada doznajemo za moćnoga kralja Humbah-um-menu i njegova sina Untaš-gala (oko 1700 pr. Kr.). Potonji je uvelike dizao hramove i ostavio brojne nadpise u semitskom, a još više u elamskom jeziku pisanom klinovim pismom. Za njegovih nasljednika služe se Elamci u javnim i privatnim izpravama samo svojim jezikom. Elamski se vladari tada nazivaju kraljevima. Reakcija protiv utjecaja Sineara je podpuna. Od toga vremena pa do 13. st. ne znamo o E-u ništa, jer se iz toga vremena nije našlo nadpisa ni pločica. U drugoj polovini 14. st. babilonski je kralj Kurigalcu III. (1344—23) potukao elamskoga Kurbatilu. Jedno stoljeće kasnije kralj je Kidinhutrudaš prodro u Sinear, opljačkao ga, potukao kralja Elilnadinšuma (1242) i postavio za kralja Kadašmanharbea II., koga su 1241 potukli i odstranili Asirci. U borbi protiv Asiraca pomagahu Elamci Babilonce (Kosejce). Kasnije je (oko 1176) kralj Šutruknahunte prodro u Babiloniju, opljačkao je i odnio u Suzu uz ostalo Naramsinovu pobjedničku stelu kao i stelu sa zakonikom Hamurapijevim. Osim jednoga svi su njegovi nadpisi na elamskom jeziku. Nadmoć E-a nad Babilonijom traje, sve dok nije babilonski kralj Nebukadnezar (1148—oko 1125) potukao Elamce kod Euleja. E. ostade i dalje samostalan; kadikad se kroz daljnja stoljeća upletao u prilike Sineara, kao što su se i vladari odnosno gospodari Sineara upletali u prilike E-a. Oslabljen unutrašnjim borbama u 7. st. podlegao je E. Asircima, koji su ga opustošili i opljačkali Suzu (oko 640). Suza i njena pokrajina postadoše asirska provincija, a Anšan na I Suze pripade Perzijancu Teispesu.

LIT.: M. Dieufaloy, Musée du Louvre. Les antiquités de Suze découvertes et rapportées par la mission Dieufaloy, Pariz 1913; E. Meyer, Geschichte des Altertums I./2 (1921), II./l (1928), II./2 (1931) i III. (1937); L. Delaporte, Catalogue de cylindres du Louvre I. (1920); Isti, Les peuples de l’Orient Mediterranéen, Pariz 1938; C. Huart, La Perse antique et la civilisation iranienne, Pariz 1925; F. König, Mutterrecht u. Thronfolge im alten E., Festschrift der Nationalbibliothek, Beč 1926; O. Menghin, Weltgeschichte der Steinzeit, Beč 1931; V. Scheil, Dynasties d’Awan et de Simas, Revue d’Assyriologie XXVIII. (1931); Isti u Mémoires de la Délégation en Perse XXIII. (1932); Isti o elamskim nadpisima u Mémoires de la Délégation en Perse II. (1900), IV. (1902), V. (1904), VI. (1905), X. (1908), XI. (1911) i XIV. (1913), pa u Revue d’Assyriologie XXII. (1925), XXIV. (1927), XXVI. (1929) i XXIX. (1932); De Morgan u Mémoires de la Délégation en Perse XIII. (1912); C. Schuhardt, Alt-Europa, Berlin-Leipzig 1935; G. Calderon, History of Earey Iran, Chicago 1936. — Za elamski jezik: Weissbach Die Achaemenideninschriften zweiter Art, Abh. Sächs. Gesellschaft XII.; Isti, Neue Beiträge zur Kunde der susischen Inschriften, isto XIV. — Za elamsko pismo: C. Frank, Zur Entzifferung der altelamischen Inschriften, Abh. Berl. Akad. 1912.G. N.