A - Elektrika (Svezak I - Svezak V)
A  B  C  Č  Ć  D    Đ  E 
Prelistajte enciklopediju
Natuknica: Dabiša
Svezak: 4
Stranica: 418
Vidi na enciklopedija.hr:
Dabiša, Stjepan

DABIŠA (u ispravama Stefan Dabiša), kralj Bosne iz porodice Kotromanića, 1391—95. Dolazi na prijestolje poslije Tvrtka I., koji mu je bio — po vlastitim riječima — »starši brat«, jamačno stričević, prema Orbiniju nezakoniti sin Tvrtkova strica Ninoslava. Još za života Tvrtkova sudjeluje u ustanku, koji je protiv njega podiglo bosansko plemstvo, i bježi u Dubrovnik (1366). Preuzima vlast poslije velikih uspjeha svoga prethodnika u prilikama, koje više nisu pogodovale održanju tih uspjeha, niti je on sam bio njima dorastao. Pritisak Turaka i kralja Žigmunda na državne granice postaje sve jači, dok je u zemlji započeo proces raspadanja, naglog snaženja bogate vlastele i osjetnog slabljenja središnje vlasti. Uz kralja, već odmakle dobi, ističe se u donošenju važnijih odluka njegova žena i nasljednica »kir Jelena«, a ujedno raste značenje »bosanskog sbora« (stanak, universale colloquium), u kome se, uz predstavnike »krstjana«, okuplja više i niže plemstvo. Na temelju časti i zemljišnoga posjeda, koje su stekli već u vrijeme Tvrtka, izdižu se moćni pojedinci i nastoje u međusobnoj borbi uvećati svoj utjecaj na vlast. Zimi 1391/2, dok D. s uspjehom vodi »turačke boje«, u kojima se ističe gospodar Dolnjih Krajeva, vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić, propada u Zahumlju porodica Sankovića, koja je svojim neostvarenim poklonom Konavala i Vitaljine Dubrovčanima 1391 dala prvi primjer za otuđivanje bosanskih oblasti. Baštinu Sankovića dijele među sobom 1392 njihovi pobjednici — vojvoda Vlatko Vuković iz porodice Kosača i knez Pavao Radinović, gospodar Vrhbosne. S udajom Vladike, unuke Dabišine po njegovoj kćeri Stani, za Jurja Radivojevića počinje svoj uspon i porodica Jurjevića-Vlatkovića u neretvanskoj Krajini. U Hrvatskoj zadržava Dabiša isprva neoslabljenu vlast; njezinu učvršćenju poslužila je jamačno i ona »čestita vojska«, koju je 1392 poveo u Dolnje Krajeve. Ladislav Napuljski nije ga u tome priječio, ali se nije odricao ni neposrednog utjecaja na tamošnje prilike. Ipak se u držanju dalmatinskih općina opaža naskoro neko kolebanje, a u mjesecu srpnju 1393 dolazi na poticaj Žigmundov do sastanka njegova s Dabišom u Đakovu. Uglavivši sa Žigmundom mir D. ga priznaje za »kralja i prirodnog gospodara« Bosne, koji će ga naslijediti poslije njegove smrti, a Žigmund mu ostavlja kraljevsko dostojanstvo i uzima ga za »predragog prijatelja«. Ugovor potkrepljuju posebnim ispravama pojedina bosanska vlastela. Premda se još 1394 podložio Hvar vrhovnoj vlasti Dabiše, ipak je poraz hrvatskih ustaša, koje je on napustio pa, štaviše, i suzbijao, imao za posljedicu gubitak kraljevske vlasti u Hrvatskoj. Poslije pada Dobora, bosanskog uporišta svojih protivnika braće Horvata, prisili Žigmund 1394 Dabišu, da se s kraljevskim naslovom odreče i svake vlasti u Hrvatskoj i Dalmaciji. Iduće je godine D. umro.

LIT.: M. Orbini, Il regno degli Slavi, Pesaro 1601; F. Rački, Pokret na slavenskom jugu koncem XIV i početkom XV stoljeća, Rad, III., Zagreb 1868; V. Klaić, Poviest Bosne, Zagreb 1882 (njem. prijevod, Leipzig 1885); Isti, Povijest Hrvata, II./1., Zagreb 1900; F. Šišić, Vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić i njegovo doba, Zagreb 1902; V. Ćorović, Historija Bosne, I., Beograd 1940.J. Š-k.